Šest “zlata” i jedno “srebro”

Piše: Ivica VUKOTIĆ

“Varaždinske vijesti”, 31. VII 1975. godine

Šest “zlatnih” i jedna “srebrna” kolajna o vratu “Slobodaša”! Takva se berba ne pamti u redovima varaždinskog atletskog kluba. A, bilo je zaista ugodno živjeti u saznanju da si Varaždinac i da upravo tvoji sugrađani na novom, tek otvorenom atletsko-nogometnom stadionu u Karlovcu na VI omladinskoj atletskoj Balkanijadi, budu – najbolji, najistaknutiji, perjanice Jugoslavije! Malobrojni Varaždinci koju su u subotu i nedjelju bili u Karlovcu, s ponosom su se kočoperili na tribini, uživajući u fantastičnim podvizima Dijane Sočak i Željka Knapića.

*     *     *

 Elegantan trk, gazelle na stazi. Jedan sprint, i još jedan. Tri su minute do starta trke na 100 metara. Prve ženske discipline.

– Kako je, Dijana? – pozdrav starih znanaca uz rub crvenog karlovačkog “sintelasta”.

– Dobro se osjećam, dobro sam se zagrijala. Jedva očekujem početak. Nervoza je bila očita. Kratko podšišana kosa. Asketski tip. Na stazi eksplozija brzine i snage.
I start!

Osam je balkanskih nada krenulo za tri medalje. Dijana je zaostajala?! Ne, to je samo prividno. Popravila je loš start i prva, premoćno, s lakoćom koja zadivljuje presjekla ciljnu vrpcu. Bravo Dijana! Gledalište je na nogama! Detirij. Prvo “zlato” za Jugoslaviju, “Savezni” Dane Korica, naš proslavljeni internacionalac, prvi čestita. I mi smo pohitali.
– Divno, divno… – skromno će, gotovo za sebe Dijana.
– Prvo mjesto Dijana Sokač, Jugoslavija, Vrijeme 11,6 sekundi! – oglasio se službeni spiker.
Detirij novog oduševljenja. Za nas pogotovo. Novi varaždinski rekord. I proglašenje. Prvo na Balkanijadi. I prva himna Jugoslavije. Svjetluca se na ljetnom suncu to Dijanino prvo “zlato”. I suze u očima, dok visoko, na najvišoj pobjedničkoj stepenici gleda kako se trobojka sa zvijezdom visoko podiže na jarbol.

 *     *     *

Divni su ovi atletičari. Eto, još će jedna trka ući u njihovo anale. Štafeta 4 x 100 metara za omladinke. Start, Jeremić, Ryšlavi, Pilipović… i posljednji trkač – Sokačova Do nje tri metra zaostatka. S njom – četiri desetinke prednosti pred Rumunjkama. I novi državni rekord.
Tako je to bilo prvog dana u Karlovcu. Sunčana subota. Ni u nedjelju nije bilo oblaka.
– Ne, dvije “stotke” mi ne leže – kaže Dijana.
No, došla je na start. I osvojila treće “zlato”.
Ni Željko nije bio lošiji. Na istoj dionici i on se okitio drugom zlatnom medaljom, tim najdražim trofejom koji uvijek na počasnom mjestu stoji u vitrine vrhunskih sportaša.
Osvojio je i treću!
Opet štafeta, sada 4 x 100 metara. I opet neviđen finiš, potpuno pražnjenje “akumulatora”. Knapić najbrži. Dane Korica skače, raduje se…

 *     *     *

Radovao se i professor Dražen Ožeg. Tamo u gledalištu, uz žicu koja dijeli borilište od gledališta. Davao je savjete, skakao od jednog do drugog. Na borilište nije mogao. Takvi su propisi.
– Profesore, čestitamo!!
Rumen u licu, očito prezadovoljan. Ta, on je tvorac toga “zlata”. Ne zaboravljaju ga. Stišću se ruke na pozdrav.
– Četitamo!
Čestitke na prvom mjestu. Dugo ih nije bilo za takve podvige. On je bio strpljiv i kada je bil onajteže. Kalio je nove talente. I iskalio ih.
– Čestitamo, profesore!
I svima vama, “Slobodaši”, Dijana i Željko samo su potvrdili vaš rad.

 *     *     *

Željko i Dijana!
Šest zlatnih medalja. I jedno “srebro”. I isto toliko uzbuđenja, rekorda, “zime” oko srca kada ste startali među najboljima omladincima zemalja Balkana.

Postali ste najbolji.