AK 'Sloboda' Varazdin logo

Atletski klub "Sloboda" Varaždin

AK 'Sloboda' Varazdin menu

In memoriam-Đurđa Borovec-Kožar 1931.-2019.

Objavljeno: 3. siječnja 2019

U 88. godini preminula nekadašnja istaknuta atletičarka AK Sloboda i bacačica diska Đurđa Borovec-Kožar

U 88. godini života u Varaždinu je preminula nekadašnja atletičarka Đurđa Borovec Kožar, koja će među poklonicima sporta ostati zapamćena kao jedna od naših prvih i najboljih bacačica diska, čija je karijera bila na vrhuncu od 1948. do 1959. godine, kada je bila državna prvakinja i reprezentativka bivše države, u kojoj je debitirala 1949. godine.

Đurđa Borovec Kožar rođena je 17. listopada 1931. godine, a sportsku karijeru počela je kao gimnastičarka. Njezine bacačke predispozicije prepoznao je trener Dragan Grims i već 1948. godine oborila je tadašnji hrvatski rekord u bacanju diska, a tri je puta bila državna prvakinja (1950.,1952. i 1958.).

Najbolji je rezultat ostvarila 1956. godine na zagrebačkoj Mladosti, kada je disk bacila 46,25 metara, što je bio hrvatski rekord koji nije oboren 12 godina, a u Varaždinu nitko ga nije oborio čak 38 godina.

Za reprezentaciju bivše države nastupala je 18 puta, a najveći je rezultat Đurđa Borovec Kožar ostvarila na Balkanijadi u Ateni 1957. godine u Ateni, s daljinom 44,22 metra, gdje je bila brončana, a ostat će upamćen i njen nastup na atletskom Prvenstvu Europe 1950. godine u Bruxellesu.

Iako je tamo bila najmlađa natjecateljica, u bacanju diska zauzela je sjajno deveto mjesto. Uvijek će žaliti za propuštenom prilikom 1952. godine, kada je na kvalifikacijama za Olimpijske igre u Helsikiju nedostajalo 20 centimetara da bi dosegnula normu od 42 metra, zbog čega nije otputovala na Olimpijske igre u Novom Zelandu.

Atletiku je napustila šest mjeseci prije vjenčanja 1959. godine, kada se udala za Zagrepčanina Borisa Kožara, koji je bio poznati dugoprugaš, te dugogodišnji direktor i glavni i odgovorni urednik Varaždinskih vijesti. Nakon udaje posvetila se obitelji i tek se 1975. godina, kao veteranka, vratila sportu, a na svjetskim prvenstvima atletskih veterana dva puta bila je najbolja, te bila članica Svjetske atletske udruge.

Đurđa Borovec Kožar nije bila nikada trener, jer ju trenerski posao nije zanimao, a svoje je znanje u bacanju diska pokušala prenijeti na svog sina jedinca Ašlija, člana Atletskog kluba Sloboda. Njegovu uspješnu sportsku karijeru prekinula je prerana smrt 28. rujna 1997. godine, u 33. godini života.

(Prenešeno iz tjednika Varaždinske vijesti)

U arhivi AK Sloboda ostao je zabilježen i njezin intervju dat zagrebačkom vijesniku davne 1959. godine.

JEDAN SPORTAŠ PRIVATNO

Piše: Ivo BRAUT

“Vjesnik”, 11. X 1959. godine


Govornik nije nepoznat. Naprotiv, mnogi su čitali o državnoj reprezentativki Đurđi Borovec, atletičarki varaždinske “Slobode”, bacačica kugle i diska. Htjeli smo progovoriti koju o “običnom životu” jednog sportaša i postigli smo onoliko, koliko je dopuštala rezervirana narav atletičarke. Đurđa Borovec je stenodaktilograf u Varaždinskoj tekstilnoj industriji, neudata, živi s obitelji u gradu, gdje se i rodila god. 1931. i završila 4 razreda gimnazije. Plaća 19.000 dinara. Razgovarala bi radije o sportu, nego o sebi, pa smo tako morali početi s atletikom.

• Kako ste se počeli baviti sportom?
– Čisto slučajno, i to 1948. S jednom prijateljicom počela sam dolaziti na gimnastiku i tako me opazio atletski trener, optičar Dragan Grims. Nisam lose počela: 1949 već sam imala hrvatski record u disku. Prije su me rezultati veselili, a sada moram postići rezultate, da bih putovala. Prije mi je to bilo veliko zadovoljstvo, a sada – kako da vam velim – to je već neko moranje, a kod kuće imam spremanje, sav kućni posao je na meni. Puno sam angažirana na sve strane: ured, kuća, trening čeiti puta tjedno…

• Kamo ste još sve putovali?
– Nekih 13 evropskih država i još Izrael. To je jedina korist od sporta. Vani je svagdje nama bilo dobro, svagdje smo fino primljeni, dosta smo upoznali prilike života i negdje se zaprepastili, a drugdje zadivili, na primjer u Švedskoj zbog standard i sportske organizacije. No, kad idem van, jedva čekam da se vratim u Varaždin.

• Zašto volite Varaždin?
– Ne znam zbog čega. Kažu, da se o ljubavi ne razmišlja. Možda ovu tišinu volim. To prije nego sve drugo.

• Što najbolje izražava vaš grad?
– Slikar Miljenko Stančić i “Varteks”.

• Baš nikakve koristi nemate od sporta?
– Materijalne – samo ta putovanja. Prošle godine sam dobivala 5000 dinara stipendije mjesečno od Saveza, ali sada nisam obnovila ugovor, prema kome bih za izvjesne rezultate primala određenu nagradu…

• Slažete li se sa svim manifestacijama današnje omladine?
– Ima preslobodnih manifestacija. Imaju li oni ideala? Ženska omladina, ako govorimo o onome, što najviše voli: kino, kazalište i muzčka škola, a zatim najviše ih angažiraju plesovi i, razumije se, ljubav. Djevojke sport ne privlači. Omladinske akcije su dosta omiljene. Najveća je vrlina omladine kulturni interes, a to treba zahvaliti i tradiciji, koja vlada u Varaždinu.

• Kojim redom čitate novine?
– Sport, križaljka, zanimljivosti, političke vijesti prelistam, a tako i privredu, ako ima nešto naročito.

• Čitate li modne listove?
– Dapače! Pokušavam se ravnati prema modelima, ali nemam toliko mogućnosti. Htjela bih da imamo dobru konfekciju, kakva se dobiva u nekim zemljama, i rado bih se i konfekcijski oblačila, kad bi gotova odjeća odgovarala pristojnom prosjeku.

• Koji vam je idealan tip žene?
– Tip snažnije žene, samostalne, a ipak nježne, ženstvene. Ako biramo među sportašicama, koje je oblikovala atletika, možda je to bila Milica Šumak, premda ne mogu reći, da je ona samo plod atletike. Iz filmskog svijeta, po izgledu najbliža je tom idealu Esther Williams, ali joj lice ništa ne govori. Najviše mise sviđaju tipovi kao Audrey Hepburn i Tatjana Samojlova.

• Koji su objekti vase ljubavi?
– Cvijeće. Uzgajam krasne karanfile. Koncerti i operetta. Volim iskrene, otvorene, prave ljude. Mama mi je najveća ljubav. Lijep mi je Varaždin, jer je moj grad, sviđa mi se Stari grad, groblje, Drava. Manjka mu jedna kulturna sala, drugo sve ima. Volim i izlete.

• Idealan sportaš?
– Lorger. On je kao atletičar dobar bora ci skroman se čini. Da se netko smatra dobrim sportašem, treba da ima svoje zanimanje, da se u njemu usavršava, a profesionalizam mi se ne sviđa. Sport treba prvenstveno da služi razonodi i fizičkom iživljavanju.

• Što vas zapravo zanovi u sportu?
– Volim vidjeti puno mladića i djevojaka, koji dolaze na teren i igraju.

• Da li kad maštate?
– Nekad smo fantazirale. Imam sasvim obična zadovoljstva, kao i drugi ljudi, koji rade i brinu svoje brige, koji nedjeljom idu na utakmice i viču, raduju se i tuguju sa svojim “Varteksom”, “Crvenom zvezdom” ili “Dinamom”.

 

 

Top