AK 'Sloboda' Varazdin logo

Atletski klub "Sloboda" Varaždin

AK 'Sloboda' Varazdin menu

Varaždin kao Sao Paulo

Objavljeno: 22. ožujka 2014

Piše: Ivica HERCEG

SN revija”, 9. I 1980. godine


Reporter se zavukao pod debeli ovratnik zimskog kaputa i uživao je u sa­znanju da prati prvu sportsku priredbu u Jugoslaviji u olimpijskog 1980. Treće izdanje “Ponočne novogodišnje utrke” u Varaždinu potuklo je sve rekorde, pa čak i živu u termometru koja se dobrano spustila ispod ništice. Hladnoća nije omela oko 150 trkača iz tridesetak mjesta Jugoslavije i Italije, da dođu u Va­raždin i na njegovim ulicama, u sportskom raspoloženju, krenu zajednički u Novu godinu. Varaždin nije Sao Paolo, ali je doživio “feštu” kao i taj daleki brazilski grad.

Kad su prije tri godine neumorni varaždinski priređivači uličnih utrka, čla­novi AK “Sloboda”,  stidljivo krenuli s tom manifestacijom, svi su sumnjičavo vrtjeli glavom. Danas “slobodaše” tapšu po ramenima. Zasluženo. Varaždinska utrka na prijelomu dviju godina, ima veliko opravdanje.

Visoko podignuta ruka startera Budiše Vujovića, jednog od najboljih varaž­dinskih sportskih organizatora, ispalila je crvenu raketu. U trenutku kad su ka­zaljke na satu krenule u novu godinu, krenuli su i trkači praćeni neugodnim sjevercom. Ništa ih nije omelo. Reporter, koji je Novu godinu doživio i na uli­cama Rio de Janeira, vidio je u tim trenucima mnogo sličnosti. Nebo nad Varaž­dinom bilo je išarano stotinama raznobojnih raketa, a pucnjava na gradskim ulicama sličila je atmosferi iz najboljeg vesterna. Brojni ljudi — njih stotine — izlazili su na ulice, s bocama šampanjca, otvarali ih na pozdrav zanesenjacima i zaljubljenicima u trčanje.

Kraj je bio sladak za — Mariborčane. Prvo je reprezentativka Breda Pergar prošla ciljem. Uvjerljivo, bez prave konkurencije, s prednosti od kojih šest minuta. Marijan Krempl trčao je na dvostruko dužoj stazi, vodio je borbu s Flisarom i Grgićem, ali je u finišu šestkilometarskog ponoćnog puta ubrzao i osvojio pehar varaždinskog Saveza za fizičku kulturu. Ponosno se osmjehnuo:

—    Vraški teško. Hladno je bilo, vjetar. Ali pobjeda je zbog toga draža. Pogladio je bradu i otresao s nje inje. Požurio je na šalicu čaja pomiješanog s kuhanim vinom. Za to su se pobrinule kuharice “Vaminog” restorana. Tu je bila i Breda Pergar.

—    To valja doživjeti. Mislim to raspoloženje, taj ugođaj. Možda ni pobjeda nije važna. Radovala bih se da je i konkurencija jača — kaže naoko sićušna Mariborčanka, prva pobjednica u Jugoslaviji u 1980. godini.

Finiš svih utrka, a ranije su trčali pioniri i pionirke, omladinci i omladinke, bio je u varaždinskoj sportskoj dvorani u Graberju. Upravitelj Vlado Varjačić zadovoljno se smješkao, iako je te noći samo on dežurao.

Svatko je našao trenutak svoje radosti. I prvi i posljednji. U praskozorje su se trkači razišli. Mnogi su prespavali kod svojih varaždinskih prijatelja. Šest učenika iz male zagorske osnovne škole u Radovanu, potražilo je toplinu i odmor u stanu svog varaždinskog nastavnika, Božidara Kanotija.

Top