AK 'Sloboda' Varazdin logo

Atletski klub "Sloboda" Varaždin

AK 'Sloboda' Varazdin menu

Svi smo pobijedili

Objavljeno: 22. ožujka 2014

Piše: Ivica HERCEG

“Sportske informacije”, studeni 1979. godine


Slučaj je htio da me te potpuno neobične listopadske noći 1979. godine očekivao noćni novinarski zadatak u Ivancu. I tek što je zadatak uspješno okončan, u ranim jutarnjim satima požurio sam put Varaždina na jedan još neobičniji “izlet”. Okupili smo se u 3 sata ujutro, grad je spavao mirom pravednika, a ispred Komercijalne banke okupilo se tog 20. listopada, pod žmirkavim svijetiljkama nas tridesetak. Cjelokupna kolona natjecatelja, sudaca i pratilaca, koji ćemo samo sat kasnije krenuti na 100 kilometara dugačak put od Ivanca, preko Lepoglave, natrag do Ivanca, pa zatim do Novog Marofa, Varaždinskih Toplica, Ludbrega i do Varaždina. Na prvi “YU – ultra maraton”, utrka o kojoj osim petorice trkača koji su je već jednom i više puta savladali – nitko nije imao niti osnovne predodžbe.

I po tome ta će noć, zaista neobično prohladna, za mene ostati neobična. Nekoliko minuta prije starta, uz zagrijavanje atletičara, stisak ruke s kolegicom Milkom Babović s RTV Zagreb, a onda je počelo. Relaciju do Lepoglave i natrag do Ivanca prvi, sa devet minuta prednosti savladao je snažni, mladi 24-godišnjak Prijedorčanin Sandro Selman. Već tu bilo je odlučeno pitanje pobjednika, ali bio je to tek djelić onoga što nas je očekivalo. I trkače na asfaltnoj cesti, i nas koji smo u automobilima budno pratili njihovo kretanje.

Prva su iskušenja došla na usponima kod Podevčeva. Svatko je ritam trčanja podredio svojim mogućnostima. Tek probuđeni mještani sela kroz koja smo prolazili u čudu su gledali rastegnutu kolonu, na čijem su začelju trčali Jelenečki, Novak i Rožić, pa onda “bankara” Crnogorac i Horvat, te Ađulović.

U Novom Marofu dočekalo nas je sunce, najava predivnog jesenskog dana i – okrepna stanica. Kako su trkači prolazili središtem mjesta pljesak se smjenjivao, da bi kulminaciju doživio pri prolasku 72-godišnjeg Živojina Jakića. Ali, bilo je to tek nešto više od pola puta, prava su iskušenja tek bila pred trkačima, ali i njihovim pratiocima. Sunce je sve jače upiralo svoje trake, kilometri su postajali sve duži. I otad, sve do Varaždina, svakih nekoliko kilometara trebalo je pripremiti napitak, osvježavajuća sredstva, dodati novi dres. Boris Kožar, čovjek iz iste struke, neumorni propagator trčanja na duge pruge u tim je trenucima poput preciznog sata, ne gubeći uzalud niti jednu sekundu, predviđao “naše stanice”: u Toplicama čaj sa kalcijem, u Tuhovcu žuta bočica, u Gabrinovcu novi dres, u Hrastovskom čaj, pa dvije tablete soli, itd.

Ulazak u ravnu Podravinu, tamo između 60-70-tak kilometara za sve je trkače bio početak krize. Tu su nastale muke na kojima se trebaju dokazati junaci. I sve tako do Ludbrega, posljednje okrepne stanice. A od tamo postojao je samo jedan cilj, samo jedna misao: još samo do Varaždina. Da još samo malo, koje je ni više ni manje nego 25 kilometara.

Sa staze javljaju da mladi Selman, u pratnji svoga brata koji neumorno gazi pedale svoga bicikla, već pred Varaždinom, Boris , onako u trku, sumnjičavo vrti glavom: zar je moguće?  Spominjem mu, iako ne pita, vrijeme, veliku priliku da stotku pretrči ispod 10 sati. Ne govori ništa, jer noge su sve teže, dionice sve ravnije. Do nas pratioci Cafuka i Stokranjec, prelazimo se, sačekavamo “svoje” trkače, tražimo vode za osvježenje, jer napori dostižu kulminaciju. I, eto Bartolovca, u daljini naziru se obrisi grada. Boris traži da nabavim pivo, još vode, vode…

Trnovec, tko bi rekao da je tu nadomak grada ipak toliko – daleko. Evo i “Kokine” valionice, poveća se skupina radnika “Strojoteksa”, “Mundusa”, vraćaju svojim kućama. Onako na biciklima, vrte glavama, i oni umorni od osmosatnog rada. A mnogi od njih još su spavali kada je po tami kolona “stotkaša” krenula na svoj put.

Preostalo je još malo, napokon tu je Međimurska ulica. I posljednja izmjena dresa, na Borisovim prsima sada velikim slovima piše – “Vama”. I evo, konačno, – cilj! Još pet sati poslije dolazili su na cilj umorni junarci ove trke. I svi su pobijedili. Bolje rečeno svi smo pobijedili.

I kada bi netko rekao, nakon svega, da je nagrada za to tisuću dinara, gorko bih se nasmijao. Jer, vrijedilo je bar sto puta više vidjeti to sve svojim očima. Doživjeti, pomoći, baš kao što su nesebično u trci sudjelovali radni ljudi Komercijalne banke, pokrovitelja utrke. Ne samo u Varaždinu, već u svim mjestima gdje su njene ekspoziture, a u kojima se od Ivanca u rano jutro, pa u Lepoglavi, Novom Marofu, Varaždinskim Toplicama i Ludbregu brinuli za svaki detalj, najmanju pojedinost.

 

Top