AK 'Sloboda' Varazdin logo

Atletski klub "Sloboda" Varaždin

AK 'Sloboda' Varazdin menu

Pohod na Ludbreg

Objavljeno: 22. ožujka 2014

Piše: Vilko LUNCER

“Sportske novosti”, 30. IX 1975. godine


“Iz duše cijelog naroda se diže krik prkosa i vjere. Naprijed! Dalje! Svi putovi su sada otvoreni. Mrtvaca nema”. Riječ pjesnika Vladimira Nazora, na spomeniku u Šemovcu, selu nedaleko Varaždina. Sjećanje na pale borce sjeverozapadne Hrvatske, spomen na slavnu šemovečku bitku. Jedne nedjelje, ujesen 1943. tu su izginula 63 borca udarne brigada “Braća Radić”, baneći prilaz već oslobođenom Ludbregu. Vrijeme krvi, vrijeme slave.

Trideset i dvije godine kasnije. Iznova jesen. Oko spomenika cvijeće, sočna zelena trava. Tišina. Spokoj ranog poslijepodneva. Usamljen, cestom zbrnči traktor. Prolaze kola puna kukuruza. Krave. U Šemovcu grade. Nove kuće, prostrane, na kat, posvud boja cigle. Purani u dokonoj šetnji. Drveće kao na Lavkovićevim staklima. U “Špeceraju” kupujemo dobar sladoled. Vrijeme kao da stoji u tromoj zapari rujna…

Odjednom, iz daljine, bučna kolona. Milicionar na motoru, za njim autmobili, dva autobusa. Sudionici III trke Oslobođenja, Šemovec-Ludbreg, Martijanec-Ludbreg stižu iz pravca Varaždina. Sve točno, po satnici. U 15,30 polaganje vijenca na spomenik u Šemovcu, b 15,50 start  veterana iz Martijanca put Ludbrega na 7 kolometara dugoj trasi, u 16,00 polaze aktivni trkači od Šemovca do Ludbrega, na svoj “mali maraton”, 17 km. Kasnije će se u središtu Ludbrega dijeliti pehari i kolajne, slike naivaca i druge nagrade, u 18 sati okupit ćemo se u ludbreškoj pivnici da sve to zalijemo kriglom i proslavimo susret starih drugova i prijatelja. Ta utrka već postaje tradicijom.

Boris Kožar, novinar, kolega, trkač-rekreativac, organizator i “duša” maratona, raduje se kada nas vidi:

- Ipak si održao riječ. Lijepo. Nećeš biti razočaran. Vidjet ćeš dobre trke. Trke neću opisivati. Trke kao trke. Usamljeni ljudi na cesti, svaki suočen sa svojim brigama i tegobama, svojim ciljevima i dometima. Duga je šemovečka atletska kolona: 27 veterana između 31 i 79 godina starosti, 42 aktivna atletičara, sve ispremiješano u tom pohodu na Ludbreg, od Emila Zemljaka, rođenog godine 1896, do Riječana Ivice Vukušića, svjetlo dana ugledao 1960; od nosioca srebrne olimpijske medalje Franje “Mihe” Mihalića do Varaždinaca, “klape” nedjeljnih trkača što skidaju kilograme, podstaknuti zaraznim primjerom Kožara, Jelenečkoga, Remara… Za svakoga u toj trci ima mjesta, za svakoga će se naći i protivnik “po mjeri”. Zna Boris Kožar kako se to radi i što treba da bi svi bili zadovoljni. Našao je i valjane “mecene”: Mjesna zajednica, SUBNOR, AK “Sloboda”, privreda, slikari-naivci, novinari, sve veći publicitet. Ukupno 69 trkača, pa to je i najbolji kumrovečki standard, iz 16 gradova, iz svih republika i pokrajina, osim Makedonije, Crne Gore i Kosova. Pun Pogodak.

Najbrži je veteran Jovan Subotić, sremski partizanski kurir u ratno doba, 43 godine, profesor, uvijek u bijelom dresu, s bijelom kapicom na crnoj. oznojenoj kosi. Kaže mi stari znanac Jovan iz Inđije, svjež nakon cilja kao da i nije trčao: “Bio sam dugo bolestan. Infektivna žutica s komplikacijama. Jetra. Osam mjeseci u bolnici. Posljednji puta takmičio sam se u Kumrovcu 1972. Od tada – ništa. Srećom, ozdravio sam, opet treniram, doći ću slijedećeg proljeća i na “Partizanski marš”. Dok sam ležao, bodrila me pomisao na trčanje, atletiku, na moje drugove sa staze. Zato je današnja pobjeda najvrednija i najljepša. Nije to samo pobjeda trkača…”

I prvak aktivnih atletičara, 32-godišnji Slobodan Dinić- “Dinke” iz Niša, reprezentativac i maratonac koji godinama brani boje Sarajeva ima svoju priču:
- Na start stigoh iz Sarajeva. Polagao sam tamo državni ispit i položio ga s ocjenom odličan. Sada sam diplomirani profesor fizičkog odgoja. Prije sam bio radnik. Atletika mi je pomogla da učim, studiram, završim. Da podnesem napore. Učenje, noći bez sna, treninge, teške trke. Atletici sve dugujem.

Puni jedan sat dijele se nagrade na trgu u Ludbregu. Nitko neće kući praznih ruku. Svega tu ima. Pehara, slika, diploma, bijelih majica s amblemom trke, crvenih značaka sa silhuetom trkača, karanfila, praktičnih darova. Sedmorici trkača – učesnika NOB i posebne spomen-medalje. Jovanu Subotići, Vici Kekezu, Borisu Kožaru, Petru Popovcu, dr. Miranu Šlajmeru, Pavlu Ivanoviću, da ih podsjete na rat, junačko doba prošlosti, na Šemovec i Ludbreg 1975., na njihovu zajedničku trku. Poniklu i izraslu na tradiciji partizana i ratnika, na drugarstvu sportaša.

Već se planiraju nove trke i novi susreti. Miran Šlajmer poziva veterane k sebi, na mariborsko Pohorje. Trčat će, kaže, 16 km, cestom i šumom. On, liječnik, nekadašnji komesar u jedinici talijanskih partizana, tako će proslaviti 50. rođendan. Izmjenjuju se adrese, termini, planovi. Razgledaju poklon. Stari Zemljak ponosno gleda u svoj novi pehar. U Ludbregu nema pobjednika i pobjeđenih. Ovo je drugačija trka. A možda bi trebalo reći: i drugačiji sport. Sport širom otvorena srca.

Top