AK 'Sloboda' Varazdin logo

Atletski klub "Sloboda" Varaždin

AK 'Sloboda' Varazdin menu

Nije važno koliko stoji pehar

Objavljeno: 22. ožujka 2014

Piše: Vilko LUNCER

“SN revija”, 1979. godine


– I vi ste, kažete, sada sretan?
– Jesam. Jako sam sretan. Zadovoljan.
– A umoran? Umoran niste?
– Umoran sam. Jako.
– Pa kako to izgleda: pretrčati 60 kilometara za manje od četiri sata, vodeći stalno veliku borbu s poznatim maratoncem Numanom Ukićem?
– Vidjeli ste. Teško je tako trčati. Dugo, dugo. U početku ne. Ide lako. Mehanički. Ja i nisam osjećao neku težu krizu, zamor, sve do desetak kilometara prije cilja  u Čažmi. Zatim više nisam bio svjež. Tada o svemu odlučuje volja. Znaš da moraš i – hoćeš.
– Ta kriza, što je to, kako to tada osjećate?
– Noge više ne slušaju. Htio bi brže – ne ide. Htio bi pojačati – ne možeš. Sasvim prije kraja, kada ste mi dovikivali iz automobila da je Numan Ukić odmah tu, preda mnom, niti pedeset metara udaljen, prisilio sam se na neki finiš, ali bilo mi je mučno, zlo, ništa nisam smio reskirati.
– Devet sekundi razlike. Malo. Niste ga mogli prestići?
– Ne, ne. Nisam mogao. Dao sam sve od sebe, do kraja.
– Ali Ukić je imao još težu krizu od vas. Stajao je, hodao, pomislio da će odustati.
– Možda me Ukić isprva malo potcijenio, tempo mu se činio lagan, ne znam, onda je izgubio koncentraciju, ritam, a to je na takvim razdaljinama najopasnije. Ja nisam ni stajao ni hodao, stalno sam trčao, od Zagreba do Čazme, išao sam svojim tempom, popravio osobni rekord za tu trasu 16 minuta, kažem vam: sretan sam i zadovoljan. Da, da i umoran, ali to će proći, ubrzo, eto već je bolje. Samo me noge još bole, listovi, noge sam nabio na asfaltu, izmučio.

Dan Republike, 29. studenoga 1979. Mala sobica u motelu Čazma, Sami smo u njoj. Moj sugovornik, inženjer Mladen Mavar – Cena, 36-godišnji maratonac iz Varaždina (“Nikada nisam mijenjao klub, uvijek sam domaća Sloboda”) i ja.

S Cenom me povezuje desetljeće i više iskrenog drugarstva i prijateljstva. Obojica smo fanatici “pokreta trčanja”. Ja o tome pišem. Cena Mavar trči, organizira, propagira, putuje.

Mavar nije prvak ni reprezentativac. Ima boljih od njega. Tu su Ukić, Budija, Kondo, drugi. Po objektivnoj vrijednosti, prijatelj Cena samo je “srednjak”, prosječni dugoprugaš i uporni maratonac bez većih lovorika. Inače, po mnogo čemu on je veći nego što to rezultati njegova trčanja mogu pokazati. Neženja. Izrazit individualist s razvijenim smislom za kolektivne ciljeve (“Vidjet ćete, jednoga dana doći ćemo mi, Varaždinci, na “Partizanski marš” u Kumrovec i punome broju. Bit će nas okruglo – stotinu” – kaže). Načitan intelektualac, čovjek široke kulture, Mavar je svoj život dosad podredio najvećoj ljubavi još od dječačkih dana – trčanju. Trčanje je za njega visoko kultivirani odnos prema samonametnoj dnevnoj obavezi, strast, iskušenje, organizatorski posao u svakoj slobodnoj minuti, dopisivanje, slanje pošte na mnogobrojne adrese kolega-trkača diljem Jugoslavije, pravljenje startnih lista, šapirografiranje rezultata, složena provedba dalekih putovanja. I ova jednostavna, ljudska sreća, zadovoljstvo jer je dobro trčao i jer mu to sada svi i priznaju: takmaci, gledaoci, novinari, atletski drugovi. Njegov svijet.

– Primijetio sam gledajući Ukića i vas za vrijeme trke: nosili ste iste trkaće papuče. Nove, skupe. Najbolje. Tko vam to kupuje?
– Ne znam za Ukića. Ja sve kupujem sam. Opremu, papuče, stoperice, sve što mi treba.
– Kod vas se te trke nekako čudno miješaju: Kumrovec pa Teheran, Ludbreg, zatim München. New York i Čazma. Uzmimo New York. Put, boravak, svi ti troškovi. Tko to za vas snosi?
– Sam. Iz vlastitog džepa. A tko bi mi platio? Imam svoj budžet, lični, milijun i nešto osobna dohotka. Čuvam novac za trke, za putovanja. Znam koliko i na što smijem trošiti.
– Prije New Yorka, također jesenas, trčali ste u Münchenu. Stigli drugi…
– Volim taj maraton. Odgovara mi staza. Bio sam tri puta uzastopce i opet ću ići, dogodine. Daju lijepe medalje. Ukusne. Imam kolekciju.
– I tako, jedna medalja, to vas motivira, spremni ste zbog toga ponovo trčati?
– Da, naravno. To je vrijednost.
– A ovaj pehar danas? Obični, limeni pehar za drugo mjesto i šezdeset pretrčanih kilometara. Nije to mnogo, za toliki napor. Eto, ni ime vam nije upisano na peharu. Ništa.
– Rekli su da će pločicu s imenom poslati kasnije, u Varaždin. Nije važno koliko neki pehar košta. Ja znam što iza njega stoji, za mene. Ima to neku svoju, veću vrijednost. Za mene.
– Nešto sam čuo: sudionici nedavne trke na 100 kilometara, prve u nas,  dobili su i novčane nagrade… Sada se o tome govori: “Eto, i rekreativci već traže lovu, i njima plaćaju za trke…”
– Rekreativci! Rekreativci! Ma čekajte, molim vas, što to znači? Ja u toj trci nisam trčao, bio sam vani, u New Yorku. Ali znam kako je bilo. Pokrovitelj je trke bila jedna naša banka. Pristali su dati novčane nagrade, male iznose. Pobjednik Sandro Selman iz Prijedora dobio je, mislim, 6000 dinara, a svi ostali po 1000 dinara. I to je sve. Sada se o tome priča, komentira, kao da su sve to neki profesionalci. Ako ima nekih amatera u ovom našem sportu, onda smo to mi, trkači-dugoprugaši sve brojnijih trka na cestama. Kome treba da i to blati?
– Dobro, Cena, pustimo to. Vi ste se za ovaj “supermaraton” od Zagreba do Čazme svakako spremali. Više nego obično?
– Treniram i inače svakoga dana dvaput. Ujutro, prije posla i glavni trening poslije podne. Za ovu sam trku posebno napravio i dva izrazito duga treninga: jedan do 42 kilometra, drugi na 37 km. Toliko sam morao uraditi. Za ovako duge trke važno je prije svega iskustvo. Rutina. Moraš sam sebe dobro poznavati. Valjano ocijeniti vlastite mogućnosti. Ne zaletjeti se kao mladić Selman danas, ali i ne kalkulirati, čekati predugo. Za to treba mnogo, mnogo trka. Ja ih imam.
– I do kada tako, Cena? Godine idu, ne postajemo mlađi.
– Do četrdesete, svakako. A možda i kasnije. Ja još uvijek napredujem u izdržljivosti. Svakako. Eto, prvi put trčao sam od Zagreba do Čazme za 4 sata i 14 minuta, godinu dana kasnije bio sam mnogo brži, 3 sata i 58 minuta, a danas smo Ukić i ja trebali 3 sata i 42 minute. Nije to kao sprint gdje se brzina pomalo gasi, nestaje. To  je maraton. A ja sam izdržljiv i radim na tome da postanem još izdržljiviji.

Pršti vreli tuš. Na uskoj hotelskoj postelji uredno poslagane Mavarove stvari. S jedne strane mokar dres u kojem je maločaš pretrčao 60 kilometara. S druge strane  odjeća, košulja, kravata. Sve na svome mjestu, uredno.
– Samo me noge bole. Mišiće stežu. Sutra ću se istrčati, lagano, desetak kilometara, ne više. To je najbolja terapija. Trčanje se liječi – trčanjem.

I sada?
– Autobusom kući. Srediti zapisnik, prepisati sve te rezultate i sutra ujutro na posao. Do slijedeće trke u Ivancu.

Top