AK 'Sloboda' Varazdin logo

Atletski klub "Sloboda" Varaždin

AK 'Sloboda' Varazdin menu

Lovac na atletske bisere

Objavljeno: 22. ožujka 2014

Piše: Ivica VUKOTIĆ

“SN revija”, 21. VII 1978. godine


– Kosa mi se podigla na glavi kada sam vidio da Željko zaostaje pet metara za Alebićem i Gluhakom. Pet metara, a izlaze iz posljednjeg zavoja! Ode titular, ode dobar rezultat. Pomislih – televizor nije u redu! Nisam se uspio pridići da pogledom u čemu je problem, a Knapić je pojurio kao sumanut. Doslovce za centimetar je prestigao sve konkurente i prvi presjekao ciljnu vrpcu nakon 400 pretrčanih metara na nedavno održanom prvenstvu Jugoslavije.

Nije profesor Dražen Ožeg, alfa i omega, kako se to kaže, varaždinske atletike uzalud izabrao taj detalj za početak priče o Željku Knapiću, dvadesetgodišnjaku koji je u ovoj 1978. godini, prvi zadivio jugoslavenski atletski svijet. Zapravo, ni trener Ožeg ne prijeća se trenutka kada je crvena “Slobodina” majica ponosno likovala na najvišem postolju u borbi najboljih jugoslavenskih atletičara. Upravo Knapić – koji je u kutu “Slobodinog” skromnog ekonomata žvakao jedinu nagradu za taj vrijedan trijumf – poveć mliječnu čokoladu, i gledao dugokosu ljepoticu koju s ponosom predstavlja kao izabranicu svog srca – okitio varaždinski atletski kolektiv darom koji se neće tako brzo zaboraviti.
“Knapić nije više samo nadareni momak, on je sada šampion!”, obratio se gledateljstvu pred TV-ekranima Boris Mutić.
Željko Knapić je još proljetos u Milanu zadivio atletski svijet. Kada su sve “plave” majice podbacile, njegovo četvrto mjesto na dvoranskoj evropskoj reviji bio je – trijumf, pozlaćen, jer je dva dana potom kao jedini Jugoslaven navukao dres Evrope.
Taj mladić, izrastao na prostranim ledinama uvijek zelenog Međimurja, u Pribislavcu, selu što se u kućama naslonio na “međimursku metropolu” Čakovec, teško se odlučio da mladost pokloni atletici i trčanju.

Lopta je bila magnet kojemu je teško odoljeti, to više što je okusio slast igranja u prvoj momčadi rukometaša “Čakovca”. Onako brz, spretan i vižljast, a uzo to i šampion među međimurskim srednjoškolcima, zapeo je za oko Draženu Ožegu koji se (još jednom) nije prevario. Mjesec ili možda koji dan više atletskog treninga i nepoznati košunjavi dječarac dvostruki je državni omladinski prvak. Pravi sjaj i “ime” doživio je na onoj toliko puta spominjanoj omladinskoj Balkanijadi u Karlovcu, kada se zakitio sa četiri zlatne medalje…
– Ne, nemojte to. Sve se to već zna. Pisalo se. Uopće, zašto da se više piše? Imate drugih tema, drugih imena. Da, znam, “SN revija”, ali, opet, znate… Željko kao da ne voli publicitet. Sve mu to, veli, smeta. Smatra da jš nije rekao posljednju riječ, da nije došlo vrijeme kada bi mu trebalo posvećivati stranice.

Uskače prof. Ožeg. Zna svaki njegov rezultat, korak. Danju i noću prati štićenika koji se vrtoglavo uspinje i kojemu sada već legendarni Jozo Alebić treba zagledati u leđa.
– Prag, da, Prag. To je ove godine. Cilj. Doći na cilj. Doprijeti u polufinale. I ništa više. Razumijete, to je dovoljno. Koju stotinku ispod 47,0. To bi bilo dosta. Poznajem tog koštunjavog mladića od vremena kada je prije četiri godine sramežljivo primio u ruke prve sprinterice i staru iznošenu klupsku trenirku. Ostao je isti. Njegov gotovo u pravilu plačljiv ton u razgovoru, bježanje pred otvorenim novinarskim blokom, jednostavnost i – hitre noge. To je pravilo u ponašanju tri puta najboljeg sportaša Varaždina. I četvrta laskava titula mu se smiješi, već je u njegovom “vlasništvu”. Pa, tko će od Varaždinaca osim njega u dres Evrope?!
– Svi me pitaju: “Koliko treniraš, Željko”? Svaki dan. Dva, tri sata. Ne više. Čak ni dvaput dnevno ne treniram. A što će mi? Što više trenira, to su rezultati slabiji.
– Smije se. Prvak Jgoslavije, a trenira jednom dnevno. Takav mu je sistem, za drugo – nema volje.
– Jedva očekujemo taj Prag. Sve je isplanirano, pa čak i svi do sada postignuti rezultati. Možda koji plasman u programiranju nismo pogodili, ali razvoj forme je upravo kao slava: na papiru bogat program – kaže prof. Ožeg. Pitamo za uvjete rada, stimulaciju državnog prvaka. Odgovor uz gorak osmijeh. “Sloboda” nema plastičnu stazu. Leš. Sa stropa u svlačionici otpada žbuka. I topla voda zna biti problem. Prošle zime Knapić, kao i ostali atletičari nije imao krov nad glavom. Trenirao je na otvorenom. U dvije, tri trenirke, u snijegu do koljena. Tako se kalio Željko. Iako drgi pričaju o morsim pripremama, o saunama, teretanama, najbolje opremljenim dvoranama i posebnoj kuharskoj njezi, Željko drži do onoga što ima.

A stimulans?
– Bolje je, bolje – kaže Željko. Sada primam 2.500 dinara mjesečno. Dosta je. Tako.
Savez za fizičku kulturu cijeni napore i vrhunska dostignuća Željka Knapića. Nije sve ostalo na obećanjima. Obećaje se i daljnja pomoć. Nije ni Varaždincima svejedno može li i hole Knapić biti još bolji, ne više samo brzonogi dječarac i ugodno iznenađenje.

Željko Knapić je student Fakulteta za organizaciju i informatiku u Varaždinu. Kažu, dobar student. Nastavničko vijeće, cijeneći njegove napore i uspjehe, izlazi mu u susret pri polaganju obveznih vježbi. Uz uvjet da se iskaže u nastavnom gradivu. Tu ne pomažu hitre nogde, samo zagrijana stolica. Iznimka ne može biti.

Varaždin poštuje svoga šampiona i vjeruje u njega. Znaju ljudi da Knapićevo vrijeme tek dolazi. Kada? Kod toga pitanja uozbilji se i professor Ožeg. Kada? Treba li izvaditi papir, pročitati iz podeblje bilježnice program razvoja? Nije potrebno. Ožegova memorija je dovoljna. Kada je Knapić u pitanju, zaista se zna sve.

Top