AK 'Sloboda' Varazdin logo

Atletski klub "Sloboda" Varaždin

AK 'Sloboda' Varazdin menu

Kladivo u dva kovčega

Objavljeno: 22. ožujka 2014

Piše: Ivica VUKOTIĆ

“SN revija”, 1978. godine


Dva velika kovčega na tavanu jednokatnice u staroj varaždinskoj Ulici Vatroslava Lisinskoga cijelo su atletsko bogatstvo. Riznica medalja i pehara, diploma i plaketa. Sve to skupa traži “komadićak slobodnog vremena”, nekoliko popodneva da bi se ustanovio broj tih prelijepih uspomena.

Vlasnik je dobro znano lice. Sa svojih 105 kilograma Zvonko Bezjak nije niti u četrdeset i drugoj godini izgubio od svog atletskog izgleda. Istina, nekako se zaoblio, ali čvrstina stiska ruke, vječiti nemir, odaju dinamičnu osobu. Prelistavamo album uspomena, započet tamo negdje 1949. godine.

– Kaj da vam pričam. Da, drago m ije da ste došli. Vidite, tu sam. Atletiku, tu moju veliku ljubav ne napuštam. Redovito pratim jugoslavenska prvenstva, uspoređujem rezultate, dajem ih na vagu vlastitog rada. Kladivo posebno u meni izaziva uzbuđenje. Kako i ne bi. Poklonio sam mu deset godina rada i neumornog treninga.

Zarumenjeli su se obrazi. Vatra kao da se upalila u nekadašnjem prvaku, mladiću koji je tri eksplozivna okreta pretvarao u vulkan snage i izbačaj “kugle na drotu”. Daleko, jako daleko. Dolazak Zvonka Bezjaka na “Slobodin” stadion prava je rjetkost. Danas.

– Prvi put sam došao 1949. godine. Skupina varaždinskih rvača, među kojima je bio i kasniji višestruki prvak Ladislav Bakšaj, došla je da iskuša snagu svojih mišića u bacanju kugle i diska. Među njima bio sam i ja, tada dječarac, koji se prije rvanja ogledao i mačevanju, nakon rata prvom organiziranom sportu u Varaždinu. Niti kugla, a posebno disk, nisu nas oduševili. Jedino, čini se, oduševio sam ja tadašnjeg trenera AK “Sloboda” Pepija Petrovića. Pozvao me, nagovarao i – nagovorio.

Tako je krenuo u svijet kraljice sportova mladić koji se zahvaljujući atletskom sportu popeo vrlo visoko. Na Balkanu, u Evropi, i ostalom svijetu. Naime, sve ostalo kretalo se vrlo brzo. Školarca koji je derao klupe u Tekstilnoj školi, 1950. godine u svoje ruke uzima Giordano kumar, koji tada u Varaždin dolazi za profesionalnog atletskog trenera. Dopao mu se očito čvrsti, kao od gore odvaljeni Zvonko. Pokazao mi je kuglu na sajli i rekao:
–  Zvonko moj, to je tvoja prilika.

Naravno, pomalo sam ga i začuđeno gledao, ne vjerujući da ću ja svladati tehniku.
–  Više bih volio – rekao sam strogom treneru – da trčim. A, bio sam starno brz. Na 100 metara 11,3 na 200 metara 23,2. Ali, ništa od mojih želja.
– Ti trči, ali vježbaj kladivo – stalo me je tjerao Kumar, s kojim postajem 1953. godine po prvi puta državni omladinski prvak i to u – petoboju!

Sve više kladivo je ostavljao tragove, sve više bilo je krvavih žuljeva na Zvonkovim rukama. Sve dalje trčali su suci da izmjere Zvonkove rezultate.
– Isplatilo se. Sa državnom reprezentacijom nastupam 1954. godine u Ateni. Bacio sam 55 metara i za deset ostavio najbližeg pratioca. Odmah sam uvršten u listu olimpijskih kandidata. Počeo je život u kojem je postojao samo jedan san – Melbourne, Olimpijske igre 1956! San je bio pretvoren u stvarnost kada na pripremama za Balkanijadu, koja se održavala u Gornjem Milanovcu, postižem tada sjajnih 61,39. Prvak sam Balkanijade s 56 metara na susretu s Poljacima prebacujem još jednom normu (60,30), ali na Olimpijske igre odlazi Krešo Račić.
– Šok! Pomisao na zbogom kladivu, treninzima, atletici… Ne, nipošto. Zapeo samo još jače, iako, priznam prilično me to pogodilo. Tada sam već clan zagrebačkog “Dinama” jer sam zbog studija preselio u glavni grad Hrvatske. Šest mjeseci nakon Olimpijade moje kladivo leti do 64,73 metra. Najbolji rezultat tada na svijetu! Prvak Olimpijade, slavni Conolly, zlatnu medalju prima za 63,19.
Prvenstvo Evrope u Stockholmu Bezjaku donosi peto mjesto i najuspješniji je Jugoslaven (1958), a s vječitim rivalom Krešimirom Račićem najbolji su kladivaški par u Evropi. Na Balkanu, pitanje je samo bilo – Bezjak ili Račić. Kome će se zlato objesiti oko vrata.
Šest puta sam bio balkanski i isto toliko puta jugoslavenski prvak. Lijepe su to uspomene…
Rim ’60. Olimpijada. Zvonko Bezjak među najboljima. U predolipijskom razdoblju dva puta ruši državni rekord. Prvo 65,21, a zatim 65,38 metra. Ovaj posljednji zadržao se sve do 972. godine kada ga ruši Srećko Štiglić.

– Bravo Janez! Medalja, medalja je tu!
Prodoran je bio uzvik pokojnog Jaše Bakova s tribina rimskog olimpijskog kolosa. Napele su se Bezjakove mišice, uozbiljilo se lice. Na semaforu – 64,29 metra! Šesto mjesto. Zvonko je najbolje plasirani jugoslavenski atletičar. Slavlje! Svjetski rekorder Conolly tek je osmi. Taj posljednji šesti hitac, Bezjak ne može zaboraviti.

Uspomene se nižu. Poslije Rima – Napulj. Pod Vezuvom, na Mediteranskim igrama 1963. godine na pobjedničkom postolju je Zvonko. Povijest i statističari pišu daljinu 64,40… I, onda, uskoro kraj.
– Posljednji puta odjenuo sam majicu državnog reprezentativca 1953. godine u Jeni. Takmac sun am bili izabranici. Njemačke DR. Ne, ne pamtim rezultat. Znam jedino da je bilo slabo, jako slabo. Tek nešto preko 60 metara…
Taj posljednji rezultat jedan je od rijetkih kojeg se njie mogao izdiktirati “od prve”. A, ostalo, draga sjećanja, Zvonko?
– Osim napuljskog trijumfa, posebno mi je u sjećanju ostao Svjetski atletski festival omladine. U Moskvi 1957. godine. Prvi je bio svjetski rekorder Krivonosov. Do njega ja, a iza mene na trećoj stepenici treći s Olimpijade u Melbournu, domaćin Samo svetov.

U bogatoj memoriji svojih uspomena Zvonko Bezjak se prisjetio da je 1954. godine s daljinom od 71 metar postao svjetski omladinski rekorder, da je i dvije godine bio omladinski i deset godina seniorski reprezentativac, da je bio i državni rekorder u  dizanju utega 1958. godine, s postignutih 141 kilogramom…
–  A, trener. Zar ne bi mogli svoje znanje prenijeti na mlađe. “Sloboda” oskudijeva s vrhunskim stručnjacima?!
– Iako su moji treneri bili entuzijasti, a posebno Laci Dokler, teško bih se prihvatio tog poziva. Ali, tko zna. Sin mi je dospio do osme godine, vrijeme je da ga odvedem na stadion, pokažem tajne crvene staze, uputim u tajne koje su u meni ostale kao najljepše životne uspomene.

Zvonko Bezjak danas živi prilično daleko od atletike. Direktor je ugostiteljskog poduzeća iz Novog Marofa. Torba mu je prepuna planova, želja, vlastitog rada. Rekreacijski centri trenutna su mu preokupacija. U slobodno vrijeme – vinograd. Dinamičan, a u pokretu od jutra do TV-dnevnika. Zaljubljen u svog osmogodišnjeg Tončega i godinu dana mlađu Tinki. Baš kao nekad u kladivo. Ostavili smo ljubaznog domaćina u svijetu svojih uspomena na svoje rekorde, na kladivom porušene ograde oko “Slobodinog” stadiona…

Top