AK 'Sloboda' Varazdin logo

Atletski klub "Sloboda" Varaždin

AK 'Sloboda' Varazdin menu

Kad bi Stekić skakao s motkom

Objavljeno: 22. ožujka 2014

Piše: Vladimir SUČIĆ

“SN revija”, 15. VIII 1979. godine


Artur Takač je više u zraku negoli na zemlji. Vječni putnik. Samo mijenja avione, gradove, zemlje, pa čak i kontinente. Atletska je sezona u puno jeku, Mediteranske igre su sve bliže pa naš dugogodišnji sportski ambasador ne stigne predahnuti. Stoga je i naš intervju vođen na neuobičajenim mjestima, na osam tisuća metara u raku između Zagreba i Milana, pri 150 kilometara na sat na autocesti između Milana i Torina, te će na povratku s Evropskog atletskog kupa, koji je i Arturovo djelo.

Stariji ljubitelji sporta možda će nabrajati većinu dužnosti i poslova predratnog trkača i poratnog sportskog funkcionera. Mlađi bi se našli na grdnim mukama da moraju nabrajati barem četvrtinu zadataka vitalnog sportskog lutalice koji je ugledao svijet 9. lipnja 1918. u Varaždinu i otad se naputovao svijetom nječno vođen sportom.

Što je sve u sportu radio Artur Takač? Lakše je odgovoriti na pitanje – što nije bio. Sa šesnaest je igrao nogomet u “Slaviji”, bio omladinski prvak i rekorder u trčanju na 800 i 1500 metara, sa 17 bio i omladinski prvak Jugoslavije u tenisu u paru s Friedrichom, osnovao klub za hokej na ledu s kojim je postao prvak Hrvatske, bio je ratni zarobljenik i bjegunac, osnivač Jugoslavenskog nogometnog kluba za ratne zarobljenike u Švicarskoj, trkač i trener atletskog kluba, nastavnik i suradnik Međunarodnog biroa za sportsku pedagogiju (sve to u ratnim godinama), borio se u francuskom Pokretu otpora, na Visu se pridružio osloboditeljima domovine i u miru započeo organizirati sportski život u JNA. Osnivač je Sportskog društva Partizan, prvi komandant AK Partizan, do 1960. glavni tajnik ASJ, a do 1969. i potpredsjednik Atletskog saveza Jugoslavije,  “tata i mama” Evropskog prvenstva u atletici u Beogradu 1962. otad i glavni tajnik Evropskog komiteta svjetske atletske organizacije, od 1968. član Savjeta, a od 1976. potpredsjednik Evropskog atletskog saveza.

Artur Takač se ni kao natjecatelj nije zaustavio na prvom slovu sportske abecede. Bio je savjetnik organizatora 19. Olimpijskih igara u Meksiku 1968. tehnički director CIO, coordinator priprema za Olimpijade u Saporu i Munchenu 1972. savjetnik Afričkih igara u Lagosu 1973. i Azijskih igara u Teheranu 1974 pa specijalni savjetnik gradonačelnika Montreala, Drapeauxa u pripremama za prošlu Olimpijadu, a sad je, od svibnja 1977. u Splitu, potpredsjednik Izvršnog komiteta MIS i director za tehnologiju. Bio je i sportski i vanjsko-politički novinar, a i ono što ne piše u “Enciklopediji fizičke kulture” iz pera nedavno preminulog Radivoja Markovića: Artur Takač je 1958. i 1959. vodio i nogometaše “Partizana” (“tad je i sedmo mjesto proglašeno katastrofom, a 1959. nam je “Zvezda” odnijela naslov prvaka zbog bolje razlike zgoditaka”).

Sjedokosi Artur prošao je sve sportske stepenice, od kluba do svijeta, bavio se svime i svačime ali je atletika bila i ostala prva ljubav pa ni ne treba pitanje za dijalog koji se uglavnom pretvarao u monolog.

– Eto, konačno smo i mi shvatili ono što čitav svijet odavno zna, da je i atletika momčadski sport. Prije Karlovca nije bilo ničega u našoj atletici što bi moglo oduševiti čitavu Jugoslaviju. Da, imali smo i evropske prvake, i sad imamo Srejovića i rekordera Stekića. Nenad je mogao skočiti ne devet nego dvadeset is edam metara i opet se ne bi govorilo toliko o atletici, kao poslije karlovačkog finala B skupine Evropskog kupa, kad su se milijuni poistovjećivali s našom reprezentacijom. Jedan dečko može trčati sto metara sam za sebe, ali je to onda njegova osobna utrka, ali je drukčije kad su se on bori i za svoj razred protiv susjednog, za svoju školu, klub, državu ili čak kontinent. Vrijednost atletike je baš u tome da ima oba stimulansa, i pojedinačni i zajednički, da u skoro četerdeset disciplina muškog i ženskog programa kroz selekciju pojedinačnih kvaliteta al ii uspoređivanjem u međusobnoj borbi daje mogućnost mjerenja snage čitavih kolektiva. U atletici je daleko izraženija individualnost, ali je i znatno prirodnija za momčadska natjecanja od, recimo, tenisa, u kojem nitko ne osporava kolektivna nadmetanja.

–  Mene ne trebate uvjeravati. Ali, kako dokazati našim atletskim radnicima, koji, su sve glasniji (uz pomoć samih atletičara) u pokušajima da se mijenjaju ili čak ukinu momčadska natjecanja ili Kup. Uostalom, takve priredbe ne zanimaju ni natjecatelje ni gledaoce, pa je dvojbena i korist od njih.

– Slično je bilo i u Evropi i svijetu. Iz Njemačke DR, pa čak i od prijatelja iz Sovjetskog Saveza, slušao sam prigovore da nema smisla natjecanje s jednim atletičarem u svakoj disciplini. Eto, vidjeli ste sad u Torinu da je Evropski kup izrastao u veliko i, uzbudljivo nadmetanje, kakvom nema premca u atletici. Svatko ima svoj stimulans. Naši su ginuli da izbjegnu osmo mejsto, drugi su se borili za prvo, a pojedinci su imali i svoj osobni mamac, da pomognu svojim reprezentacijama u ratu za prve dvie pozicije koje donose pravo nastupa u Svjetskom kupu ili da sami otputuju u Montreal. Zanimljivost momčaskih natjecanja zavisi samo od duhovitosti ljudi koji vode atletiku. A da i ne govorim koliko kolektivni duh koristi pobjednicima. Mi smo u Varaždinu bili prvaci Hrvatske u krosu 4 x 3000 metara, jer smo ginuli jedan za drugoga, “mladostaški duh” je još i danas pojam, jer Alma Butia, Milica Šumak ili Milka Babović nikad nisu kao pojedinke imale onu vrijednost šampionskog sustava sa Save. Ili trkač Sabolović. Nikad nije bolje trčao nego u štafeti. Niti Stanko Lisec ne bi u Karlovcu osvojio drugo mjesto da nije ginuo za čitavu momčad.

– Ali, mi i nemamo atletskih momčadi, nego se tješimo izvrsnim pojedincima uz reprezentativce koji djeluju poput turista na velikoj predstavi poput torinske, a u momčadi koja je, na primjer, prvak Hrvatske, nastupa i skakač s motkom kojem je domet 2,20, a Temim skače više i bez motke.

– Najlakše je objesiti se na leđa jednog asa i pokrivati se njegovim – uspjesima – nastavlja Takač. – Ja bih bio zadovoljniji da imamo pet skakača u skoku u dalj preko sedam i pol metara nego jednoga na osam i pol. Uostalom, prije nego je Stekić postao evropski rekorder imali smo četvoricu izvrsnih skakača, a sad tepko da možemo pronaći sigurnog reprezentativca za sedam i pol metara. Sad je Temim preskoči 2,25 uvis, ali zar to znači da smo skakačka sila. Kad bi naš sustav natjecanja bio orijentiran na selekciju tad bismo imali Srejovića i u skoku s motkom, bacanju koplja ili na 3000 metara sa zaprekama. Mi nismo bogomdani za troskok nego se jednostavno netko potrudio da pronađe nekog Srejovića, ili Spasojevića ili Hegediša, koje bi mogli imati i u drugim disciplinama da želimo pošteno raditi. Oportunizam nas košta pada u bezbroj atletskih disciplina, pogotovo danas kad se selekcija provodi sa 16-17 godina. Unaprijed se odričemo nekih disciplina, a postavka da je atletika pojedinačni sport osiromašuje kraljicu sportova i krnji joj bazu.

– Ipak, u nekim disciplinama imamo reprezentativce koji ne bi smjeli odjenuti plavi dres.

– Opasan je stav trebamo samo najbolje, da na Balkanijadu idu samo oni koji mogu osvajati bodove. Ako nismo spospobni pronaći po dva atletičara za svaku discipline onda ti nesposobni trebaju odstupiti. Baš u deficitarnim disciplinama treba posebna briga.

U atletici nema dominantne točke nego su sve discipline jednako važne karike u lancu a baš su momčadska natjecanja najpogodnija za popunjavanje rupa. Eto, celjski “Kladivar” je slučajem otkrio preponske kvalitete Stanka Lorgera, kad su morali nekog postaviti u momčad i izbor je pao na Stanka. Nažalost, mi radije pozivamo u pomoć islužene stletičare koji nastupaju samo jednom godišnje, jer su bodovi i naslovi presudni za klupsku blagajnu, pa i danas nastupa Ivan Gubijan iz moje generacije.

– Imamo jako pravdanje za slabu masovnost – rekordno malen broj trenera…

– Da, kad svaki trener želi imati samo jednog atletičara, pa mu je glavna briga da za svoga asa guli banana ili cijedi naranče. Dobro je da postoje specijalisti, ali je štetno kad se zaokupe samo jednim učenikom. Ipak, nije baš sve tako crno. Eto, sad sam u Torinu doživio najdraže “izbacivanje” s posla. Trebao sam biti član međunarodnog žirija, jer nije nitko ni sanjao da bi se Jugoslavija mogla naći u finalu, među osam najboljih u Evropi. I nismo bili turisti, premda bih ja htio da imamo jednog Životića in a 10.000 metara ili Stekića u skoku s motkom. Mislim da će Karlovac biti jaka injekcija. Sad se već usuđujemo kandidirati Jugoslaviju i za organizaciju finala Evropskog kupa 1982. Da smo to rekli prije Karlovca proglasili bi nas megalomanima. U obzir dolaze samo Beograd ili Zagreba. Mislite li da možemo imati trideset tisuća gledalaca na takvoj velikoj priredbi?

– Možemo, kao što smo i prije mogli. No, ima li koristi od tih velikih predstava?

– Najveća natjecanja su i  najveći poticaj mladima. Ne treba ih gledati izolirano nego kao vrhunac dvogodišnjeg ili četverogodišnjeg ciklusa odabiranja i pripremanja sportaša. Vidite kako napreduju sovjetski sportaši jer su dogodine domaćini Olimpijskih igara. Ili, kako dobro prolazimo na svjetskim prvenstvima u boksu ili kajaku na našem terenu. Nije korist samo u ponekoj medakji, nego i u tome što maldi dobivaju nove uzore i pokušavaju isto što i Stekić, ili Ljubek ili Kačar. Zato će i atletika startati sa svjetskim prvenstvom, vjerojatno 1983. a javljaju se i prvi kandidati za domaćina: Stuttgart, Tokio, Helsinki. Ne, Svjeski kup će ostati, jer će svjetsko prvenstvno postati neophodna kopija Olimpijade, koja ne stimulira niti za milimetar Afriku ili Aziju. Kenija će na svjetsko prvenstvo poslati svojih deset strašnih trkača, a Gana dvojicu, trojicu izabranih. Svjetski kup je savjetovao čitav niz natjecanja, za prvenstvo zapadne, ili istočne ili sjevero-južne i južno-sjeverne Afrike (malo sale nije naodmet) i prisilo ih da traže i dobrog bacača koplja, a ne samo da daju priliku najboljim dugoprugašima da se okite još jednom kolajnom. Svjetsko prvenstvo će postati ekskluzivna priredba za najbolje, a kupovi će ostati, da atletika ne ovisi od hirova razmaženih zvijezda koje stvara individualizam. U Torinu su nastupali najbolji i nije trebalo pregovarati s njima, cjenkati se, plaćate uvjete rekordera ili riskirati da ti taj i taj ne dođe jer je izabrao bolju ponudu.

– Već godinama sudjelujete u organizaciji Olimpijskih igara. Ne čini li vam se da Olimpijade dobivaju mamutske dimenzije?

– Mamuti su izumrli, a Olimpijske igre neće. Bio sam nedavno u Moskvi, jer sam tehnički delegate IAAF za atletiku i vidio da Olimpijada može biti razumno vođena, čak i kad ima divovske dimenzije. Olimpijada je dvadeset i jedan sport, a 1980. godina traži i određeni standard. Letvica za skok uvis se diže na struju, skok udalj se mjeri elektronski i to ide u korak s naretkom čovječanstva, ali ne treba pretjerivati s mamutskim objektima. Danas je uz fenomen televizije sasvim svejedno da li dvorana može primiti četiri ili osam tisuća gledalaca. Mislim da su moskovski objekti u skladu s potrebama grada i regije…

Top