AK 'Sloboda' Varazdin logo

Atletski klub "Sloboda" Varaždin

AK 'Sloboda' Varazdin menu

Jednog dana nije više došao

Objavljeno: 22. ožujka 2014

Piše: Antun GOLOB

Varaždin, 1980. godine


Ako se ikoga može nazvati ocem varaždinske atletike, to se ime može dati Draganu Grimsu. Punih 35 godina bavio se atletikom. I ne samo bavio, nego organizirao, jako stručno vodio najprije atletičare Slavije, VŠD-a, a zatim i Slobode, uzdigavši se i po rezultatima i po stručnim sposobnostima među vrhunske stručnjake tog sporta u našoj zemlji.

Evo najprije – da bismo mogli nastaviti – osnovnih podataka o Draganu Grimsu (r.1907. u Varaždinu). Spotrom se počeo baviti 1919. Godine, najprije gimnastikom, a od 1922. Atletikom, od 1924. Planinarenje, od 1932. skijanjem i od 1937. Hokejem na ledu. Međunarodni je atletski sudac postao 1934. Godine, zatim, kao što smo već rekli, atletski trener u Slaviji, VŠD-u, Slobodi, a od 1948. Do 1951. Jedan od trenera državne ženske atletske reprezentacije. Organizirao je rad Olimpijskih logora u varaždinu za mušku i žensku državnu reprezentaciju od 1948. Do 1949. Godine. Zar je potrebno dodati da je bio osnivač cijelog niza sportskih društava u Varaždinu i da je za svoj rad na sportskom polju primio mnoga priznanja?

Na igralištu je bio neumoran. Svakog je dana dolazio i vježbao s članicama i članovima Slobode. Nekada se stadion Slobode nije mogao zamisliti bez Grimsa. Atletika je cvjetala u njegovo vrijeme. Bila je to velika, životna ljubav toga inače svestranog sportaša i sportskog djelatnika. Veliki je niz atletičara i atletičarki koje je odgojio i vodio na mnogim velikim i malim natjecanjima, uz mnogo rekorda i dobrih rezultata. U njegovo je vrijeme Atletski klub Sloboda bio među velikom četvoricom Jugoslavije. Masovnost i uspjesi, uz rad vrsnog stručnjaka – to je bila njegova karakteristika…

A onda, odjednom… godine 1955. Dragan Grims je jednog dana izostao s treninga, da se više nikada ne vrati na igralište. Nisu pomogla nikakva pitanja, molbe, ni prijetnje. Zar je moguće preko noći zaboraviti takvu ljubav, kakvu je on gajio prema atletici od najranijih dana i ostaviti je nakon punih, plodonosnih, uspješnih godina?

Ustvari, do sada još nije razjašnjeno zašto se okanio atletike i sportskog rada. Pitao sam ga to prije 17 godina pa mi je rekao:

–          Bilo mi je teško, ali sam morao otići, a to sam mogao samo tako da ”prerežem”, da više nikada ne dođem na igralište. A razlog? Sada više nije važan. Poslije toga sam se morao posvetiti svome posu i nadoknaditi one izgubljene godine, kad sam bio entuzijast, volonter, gubio snagu, dane i živce na razvijanju atletike. Ipak, nije mi to nikada bilo žao. Naprotiv!

Zašto je ostavio tako naglo atletiku, to sam ga opet upitao ovih dana 1980. Godine. Nije mi rekao ništa novo:

-Bilo je vrijeme da se posvetim poslu, u OOUR-u ”Ghetaldusa”, kojeg je trebao unaprijediti, razviti.. a to nisam mogao uz ovakav intenzitet na atletskom polju. Neki ljudi koji se takvim poslom bave smao ponekad, ne znaju koliko se vremena troši u sportu, a ko se želi raditi sistematski, organizirano, masovno.

No, danas više nije važno zašto je Grims ostavio atletiku 1955. Godine, nego da je on stvarno bio otac atletike, da je dao 35 godina svog života tome sportu u Varaždinu i u našoj zemlji.

Počnimo još jednom od njegovih dana..

Zagrijao se za atletiku 1921. Godine, kao gimnazijalac, nakon što je atletska ekipa varaždinske gimnazije osvojila gotovo sva prva mjesta na srednjoškolskom prvenstvu Jugoslavije. Zajedno sa svojim prijateljem Ivicom Bukovcem godinu dana kasnije počeo se baviti trčanjem i skakanjem. Posebno ga je zanimao skok s motkom, pa mu je to postala specijalnost (kasnije je sa 330 cm bio četvrti u Jugoslaviji). Na treninzima i u ljubavi za atletiku bio je, međutim, osamljen. Ipak, ustrajao je, pa je i na igralištu VŠK sam napravio dio staze, iskopao jamu za doskok i napunio je pijesmok, a u Zagrebu kupio bambusovu motku, koja je bila za krhkog gimnazijalca vrlo teška – kako nam kroz smijeh priznaje.

Dakle, osamljen u svojoj ljubavi, ali uporan, otišao je u zagreb i upisao se u Atletski klub Marathon, gdje je trenirao i nastupao sve do 1932. Godine, putujući Zagorcem svakog tjedna i po dva puta, snivajući o tome kako da osnuje klub u svom gradu.

To mu je i uspjelo, ali tek niz godina kasnije.

Godine 1932. U Varaždinu je najbogatija bila Slavija, sportski klub tvornice Tivar, današnjeg Varteksa. Mnogobrojne i uporne Grimsove ponude tom klubu urodile su plodom, na njegovu veliku radost, pa je te godine napravljena i staza, duga 500 metara, sa svim bacalištima i skakalištima. Okupljeni su i mnogi atletičari. Uskoro je Slavija imala snažnu ekipu u kojoj su se nalazili Samac, Tomašković, Kalbač, braća Đurak i drugi, a nešto kasnije pojavio se i talentirani junior Artur Takač, danas poznati atletski i olimpijski stručnjak svjetskog glasa, pa onda Rudolf Markušić ”Mrzla”, koji je bio rekorder u bacanju koplja i državni reprezentativac, ističu se Antun rak i Branko čavić, izvrsni trkači na duge pruge, dok je Ervin Reisinger bio jedan od najboljih bacača kladiva.

Grims se rado i dobro sjeća tih sjajnih dana svoje atletske karijere:

-Samo malo više sistematskog rada i osiguranih sredstava – kaže on – najednom su urodili plodom i desecima atletičara kakve su poželjeli svi beogradski i zagrebački klubovi. A bili su čisti amateri…

Sedam je godina trajao uspon atletike u Slaviji, sve do 1939. Godine. Bilo je u tom razdoblju mnogo uspjeha. Takač je, na primjer, pobijedio u ono vrijeme vrlo poznatog Kotnika, državnog reprezentativca, postigavši na 800 metara 1:58.6, što je bila prava senzacija. Stepišnik je u Varaždinu prebacio po prvi put kladivo 50 metara, a bilo je u Varaždinu organizirano i maratonsko prvenstvo Jugoslavije, na kojem je pobijedio Šporn, ispred Belasa, Starmana i Vidovića.

Grims i Takač nisu zadovoljni u Slaviji, gdje je njihova atletska sekcija kraj nogometa bila zapostavljena, pa su odlučili osnovati vlastito društvo. Tako 1939. Počinje djelovati Varaždinsko športsko društvo – VŠD, sa dvije sekcije, atletskom i hokejaškom. Već dva mjeseca nakon toga pristupilo se na igralištu VŠK gradnji atletske staze i svih borilišta. Sredstva nisu osigurana – čovjek danas nebi skoro vjerovao – dobrovoljnim prilozima građana! Preko 150 građana, ljubitelja atletike, potpisalo je obveznice na ukupno 40.000 dinara i isplatilo ih za nekoliko mjeseci.

Grims je sam napravio nacrt staze i ostalih borilišta, a na stadio je s tadašnjeg radilišta kod Starog grada doveo industrijsku željeznicu i za pet tjedana staza je bila gotova. Na svečanom otvorenju sudjelovala je i atletska reprezentacija Budimpešte.

Procvat atletike pod Grimsovim vodstvom se nastavio. Pojavila su se nova imena – Fabeta, braća Santo, Petrina, Drago Krnoul… Rađaju se atletski mitinzi i krosevi. Varaždin postaje snažan centar, s naročito jakim ekipama, juniorskim i seniorskim.

A onda je došao rat. Veliki broj članova, a među njima i Grims, bojkotirali su VŠD i povukli se, jer su društvo uzeli u svoje ruke predstavnici tadašnje ustaške vlasti.

Poslije rata Grims se s puno žara prihvatio rada na obnovi atletike u Varaždinu, posvetivši se pretežito atletičarkama. On to ovako objašnjava:

-Djevojke su mnogo discipliniranije, vrijednije i ako su talentirane, puno će prije zasjati, nego muškarci.

I tako je u gradu, u kojem nije bilo ranije ni jedne atletičarke, najednom, otkako se Grims 1946. Angažirao, skupilo pedesetak djevojaka, koje su marljivo trenirale i uskoro i na većim natjecanjima skupljale trofeje. Sestre Borovec, Bosiljka Šeb, sestre Tribusson, Štefić, Škerbić, Čovran, Vidović, Vrček, Mikac, tri sestre Smiljanić, Njegovec i druge bile su jedna od najboljih juniorskih i seniorskih ekipa u zemlji, točnije, jednom su osvojile treće mjesto kao seniorke, a dva puta bile su juniorske prvakinje Jugoslavije.

Višestruke državne reprezentativke bile su Đurđa Borovec u bacanju diska i Bosiljka Šeb u trčanju na 800 metara s preponama…

I onda najednom, kad se usporedno razvijala i muška ekipa pod vodstvom Josipa Petrovića i kasnije Dražena Ožega, koji je postao viši trener, nakon što je vodio u dva navrata i državnu reprezentaciju kao tehnički šef – na izgled bez ikakvog razloga, Grims je izostao s treninga…

Tu se i naš razgovor bližio kraju. Pitanja su često izazivala i tugu u očima našeg sugovornika, pri sjećanju na zaista lijepe, mogli bismo reći ”zlatne dane” varaždinske atletike, pod njegovim rukovodstvom. Nije malo 35 godina biti aktivan u jendoj disciplini, ali ne samo kao pojedinac, natjecatel, nego kao organizator i trener desetaka, pa i stotina atletičara. Grims ima zaista veliko iskustvo u takvom radu. Na kraju razgovora smo ga upitali što misli o našem sportu uopće i atletici posebno.

-Mogu svakome otvoreno reći da je cijeli sport u našoj zemlji krivo postavljen, bez širine i masovnosti. Samo se traže atlenti, a kad se nađu, kvari ih se novcem. Mi smo nekada priređivali masovna natjecanja omladine, škola, tvornica i pronalazili talente. Danas manjka masovnosti i, naravno, idealizma. Bez toga ne može biti uspjeha u sportu.

Time smo završili. Bilo je očito da je taj razgovor ožalostio grimsa. Ne može se zaboraviti 35 godina druženja s atletskom stazom, sa svim onim lijepim, što čovjek-entuzijast doživi u sportu. Pozdravili smo se s njim u upravi OOUR-a Ghetaldusa u gajevoj ulici, pozdravili se s čovjekom punim iskrenih osjećaja za atletiku. Kako bi se rado vratio u ono vrijeme! – kao da je htio reći… I recimo još i da je nedavno otišao u mirovinu te da i dalje radi kao savjetnik. Vjerojatno će sada, možda, imati više vremena za svoju najveću ljubav – atletiku.

Top