AK 'Sloboda' Varazdin logo

Atletski klub "Sloboda" Varaždin

AK 'Sloboda' Varazdin menu

Iz Celja u Varaždin

Objavljeno: 22. ožujka 2014

Piše: Vladimir BIZJAK

“Narodni sport”, 1951. godine


 Ima sportaša kojima trebaju dosta godina dok se probiju među najbolje. Oni marljivo treniraju i nastupaju, te postepeno, iz godine u godinu, poboljšavaju rezultate. Njihov je razvoj logičan, te ne izazivaju senzaciju ni onda kada postaju rekorderi. Takva je i Bosiljka Šeb, koja je pred osam dana postavila novi jugoslavenski rekord u trčanju na 80 metara prepone. Senzacja je kod nje jedino što nije iz nekog velikog grada, već iz pokrajine, iz Varaždina.

U foteci redakcije sačuvana je slika atletičarki varaždinske “Slobode” iz 1956: skromna grupica od devet omladinskih oko trenera Dragana Drimsa. Preko ljeta vježbale sun a igralištu, a preko zime sakupile bi se u dvoranii gimnasticirale, bez ikakovih pretenzija da jednoga dana postanu reprezentativke ili rekorderke. Pa ipak, ta mala grupa razvila se postepeno u snažan kolektiv, koji je dao državnoj ekipi dvije članice, Đuru Borovec i Bosiljku Šeb.

Sudeći po staroj slici bila je tada Bosiljka Šeb fizički još nerazvijena. Da je netko pokušao utvrditi da se u toj gracilno građenoj šesnaestogodišnjoj djevojčici krije buduća rekorderka, svatko bi sumnjivo zavrtio glavom. Pa i ona sama nije na to nikada mislila. Nju je veselilo, kao i ostale drugarice, da skače, trči i penje se na sprave, da radi ono što su njeni muški vršnjaci mogli nesmetano raditi na ulici.

Nakon više od godinu dana marljivog treniranja, došli sui  nastupi na atletskoj stazi. Rezultati nisu bili naročiti, već u skladu s njenim početničkim znanjem i mogućnostima. Prvi veći uspijeh došao je tek u jesen 1947, na prvenstvu Hrvatske, kada je osvojila prvo mjesto na 100 i 80 m prepone. Ali, ni to nije bila nikakva senzacija, jer te godine nisu nastupile najbolje atletičarke iz Zagreba, tako da joj je na 80 m prepone bilo dovoljno 14,7 za pobjedu. Na 100 m je bila bolja, ali sa 13,8 još nikakva klasa.

Od tada se njeno ime sve češće pojavlju među rezultatima atletičarki. Iz nastupa u nastup snizuju se desetinke, normalnom krivuljom laganog i stalnog uspona, koji je dovodi do naslova najbolje preponašice u Hrvatskoj, a time ujedno i do vrha izabranih atletičarki Jugoslavije. Na državnim prvenstvima 1948. i 1950. bila je treća, 1949. druga. Tada je postala članicom državne reprezentacije, za koju je nastupila već pet puta.

Nakon 12,9 u 1948. i 1949. godine nioga nije iznenadilo da je prošle godine, već u proljeće snizila taj rezultat za još jednu desetinku, kao ni to da je te jeseni postigla dva puta 12,5 čime se uvrstila u počasnu tablicu pored tadašnje rekorderke Vere Posinek, članice celjskog “Kladivara”. Tako je rekord bio pdijeljen između dva mjesta, Celja i Varaždina.

Ove je godine imala dobar start – 12,8 već u svibnju, a 8,2 na 60 m govorio je da je uspjela povećati osnovnu brzinu i da će biti još bolja nego lani. Prognoze su se ispunile prije četrnaest dana kada je pomakla granicu rekorda za jednu desetinku i sama preuzela vodstvo na ljestvici rekordera. Tu je poziciju još više učvrstila prije osam dana, pretrčavši svoju prugu u izvrsnih 12,2.

To je kratka biografija atletičarke koja je zabilježila novu eru u razvoju rekorda na 80 m prepone, a svome gradu i klubu pronijela slavu. Brojke ne govore o onome što se događalo na igralištu i oko njega. To je dugačka priča o napornim vježbama, o pretrčanim kilometrima – slična pričama onih atletičara koji su jednako marljivi kao i Bosiljka Šeb. Njen trener Grims bio je iskren: “Do ove sezone bilo je dosta pogrešak u treningu. Istina, radilo se marljivo kao i ove godine: najprije u dvorani, a zatim na igralištu pet puta tjedno, ali je učenje tehnike bilo manjkavo, prelaz prepone prespor. Tek kada smo nabavili film američkih preponaša i vidjeli najbolje Njemice, bilo je jasno u čemu je nedostatak. Rezultat poboljšanja tehnike bio je odmah vidljiv, a vjerujem da će sa sadašnjom brzinom biti još bolja…”

Top