AK 'Sloboda' Varazdin logo

Atletski klub "Sloboda" Varaždin

AK 'Sloboda' Varazdin menu

Atletičar zbog matematike

Objavljeno: 22. ožujka 2014

Piše: Marijan VUKOVIĆ

Varaždin , 1980. godine


Nije rijedak slučaj da detalji mijenjaju čovjekov životni put i tek neka sitnica dovoljna je da ga skrene u novom pravcu. Poznati su slučajevi među sportašima da su počinjali jednim sportom, a nakon toga pun uspjeh postigli u sasvim drugom. Jedan od takvih primjera je sportska karijera varaždinskog atletičara Ivice Pavličevića. Svoje druženje sa sportom počeo je kao junior u nogometnom klubu “Varteks” gdje je marljivo trenirao kako bi kasnije eventualno postao standardni igrač prve ekipe. I možda bi mu se taj san ispunio da nije bilo nastupa na proljetnom krosu na kojem je nastupio za svoj razred i školu. A, baš taj kros, kako samo kaže, bio je prijelomni trenutak u njegovoj sportskoj karijeri i umjesto košački i kožnate lopte odlučio se za atletsku stazu i sprinterice.

Sve to odigravalo se sada već daleke 1963. godine. Zaljubljen u nogomet Pavličević nije imao nikakve želje da nastupi na kros natjecanju, ali jedan od motiva da se okuša u ovom natjecanju bilo je obećanje da će pobjednik dobiti odličnu ocjenu iz matematike. Iako je zahvaljujući svom talent i upornosti sigurno pobijedio u ovoj, za njega prvoj trci, u kojoj je ostale natjecatelje ostavio nekoliko stotina metara iza sebe od odličnog iz matematike nje bilo ništa, dobio je, kako kaže, trojku koju je i zaslužio. Međutim, nakon toga ostavlja nogomet i posvećuje se “kraljici sportova” u kojoj je kasnije doživio čitav niz lijepih trenutaka kojih se rado sjeća, al ii razočaranja koja nastoji zaboraviti.

Vjerojatno i pobjeda na krosu još uvijek ne bi bila dovoljna da skrene njegov životni put da uskoro iza toga nije održano u Varaždinu natjecanje srednjoškolaca sjeverozapadne Hrvatske. Pavličević, bez treninga i prvi put na atletskoj stazi, na tisuću metara obara juniorski rekord Varaždina. Nakon toga potpuno je u atletici, redovito i marljivo trenira, a takva upornost uz izraziti talenat već iste godine daje i izuzetne rezultate. Te jeseni postaje dvostruki prvak Hrvatske i Jugoslavije na stazama od tisuću i dvije tisuće metara. No ti rezultati nisu došli samo po sebi, jer je trebalo trenirati svakodnevno kako bi se što bolje iskoristile mogućnosti koje je imao. Upornosti mu tada još nije nedostajalo o čemu najbolje govori primjer sa njegovog prvog nastupa na prvenstvu Jugoslavije održanom u Sarajevu. U konkurenciji tridesetak trkača na 1.000 metara odmah nakon starta je pao i povrijedio nogu, međutim digao se i nastavio trku iz koje je izašao kao pobjednik.

Među ostalim brojnim dogodovštinama iz dugogodišne sportske karijere teško je izdvojiti one važnije i najzanimljivije. Međutim, jednog od natjecanja na kojima je nastupio ipak se rado sjeća i izdvaja. To je takmičenje na kojemu su nastupili najjači mladi atletičari “starog kontinenta”, a koje je kasnije održavano kao omladinsko prvenstvo Evrope. Uz uspjeh na stazi, gdje je izuzetno jakoj konkurenciji kasnijih seniorskih prvaka zauzeto treće mjesto, upoznao je i svoju buduću suprugu, Janinu. Nako upoznavajna slijedi dopisivanj, a 1969. i vjenčanje.

Svakako među gorkim uspomenama najteže je sjećanje na neostvareno putovanje na Olimpijadu u Meksiko. U pripremama doživio je težu povredu koja ga je kroz određeno vrijeme prikovala za krevet i umjesto odlaska u Meksiko našao se u bolnici u Lovranu. To je bio i kraj željama da se na jednoj ovakvoj sportskoj priredbi, kakva su Olimpijske igre, još jednom okuša u konkurenciji najjačih svijetskih trkača što je u krajnjj liniji i san svakog sportaša. Zahvaljujući zalaganju lječnika povreda je izlječena, ali nikada više nije mogao trenirati onim intenzitetom kao ranije, a niti postizati prijašnje rezultate.

Po povratku u Varaždin, nakon četiri godine provedene u osječkoj “Slavoniji”. Pavličević ne ostavlja atletiku. Trčanjem se bavi samo rekreativno. I danas moguće ga je vidjeti na dravskom nasipu u trenirki i patikama među brojnim Varaždincima koji trče. Zajedno s njima trči i on, ali sada više ne za rekordima nego za zdravljem, kako sam često govori. Nažalost nema ga uz stazu među mladima koji idu njegovim stopama i koji puni entuzijazna ulažu napore da bi dostigli njegove rezultate, a kojima bi on sasvim sigurno mogao mnogo pomoći savjetima iz svog bogatog iskustva stečenog u brojnim nastupima u našoj zemlji i izvan nje. No, možda će dio tog iskustva stečenog u druženju s najvećim svjetskim asovima prenijeti na svog sina, koji također kreće očevim stopama.

Bude li uz naslijeđeni talenat imao upornost svoga oca mogu se uskoro i od njega očekivati vrijedni i zapaženi rezultati.

Top